Što nas uči knjiga Gospodar muha?

"Najviše me strah zvijeri u nama."

Ovakve rečenice ostaju dugo s nama.

Prije pet godina kupio sam Gospodara muha. Sjećaš se onih knjiga koje uzmeš u ruke s nekom čudnom nadom, a onda ih vrlo brzo odložiš? Tako je meni bilo s ovom knjigom.

Pročitao sam dvadesetak stranica i stao. Činila mi se apstraktnom, grubom, nepovezanom i pomalo raspršenom. Kao da me stalno tjera da je razumijem, a istovremeno mi odbija otkriti problem.

Možda sam tada bio u nekom sasvim drugom svijetu. Ili možda nisam bio spreman pogledati u onaj koji je ova knjiga otvarala.

I onda, ovih dana, ponovno je uzmem u ruke. I već nakon nekoliko stranica, dogodi se klik.

Možda je to najljepše što se može dogoditi između čovjeka i knjige. Da se prepoznaju tek kada oboje budu spremni za susret.

Knjiga o djeci. Knjiga o nama.

Radnja je jednostavna, ali brutalna. Grupa dječaka preživljava avionsku nesreću i budi se na pustom otoku – bez odraslih, bez pravila, bez ikoga da im kaže što i kako.

I umjesto da, kako to obično ide u pustolovnim pričama, izgrade skladnu zajednicu i pronađu način da prežive dok ih netko ne spasi – oni tonu.

Otok između reda i kaosa.

Brzo. Duboko. U nered, strah i nasilje.

Iako su djeca, ponašaju se kao odrasli. Ili bolje rečeno, kao ono najgore u odraslima.

Civilizacija na klimavim nogama.

Gospodar muha nije samo priča o dječacima. To je ogledalo društva. Ogledalo nas samih. William Golding, autor knjige, objavio je roman nepunih deset godina nakon Drugog svjetskog rata.

Dok su odrasli – civilizirani, obrazovani, pristojni ljudi – upravo završili jedan od najstrašnijih ratova u povijesti, Golding se pitao: Što nas zapravo dijeli od kaosa?

Njegov odgovor: vrlo malo.

Na otoku bez pravila, sustav se urušava. Onaj tanki sloj civiliziranosti koji nas svakodnevno drži "normalnima" počinje pucati. Ono što vreba ispod tog tankog sloja, opasna je zvijer.

Zvijer u nama.

Najstrašniji trenutak knjige nije fizičko nasilje. Niti okrutnost. Niti smrt.

Najstrašniji je trenutak kad Simon shvati istinu: "Možda se zvijer ne nalazi vani. Možda je ona... u nama."

Ta spoznaja nosi težinu. Golding ne nudi utjehu. Ne kaže: sve će biti u redu.

Ne, on upozorava: Ako ne pazimo, zvijer će se probuditi.

Jednostavni likovi, snažne simbolike.

Ralf, Jack, Simon, Piggy...Likovi su jednostavni, ali snažni simboli.

Ralf predstavlja razum, red i pokušaj očuvanja poretka.

Jack, njegova suprotnost, utjelovljuje moć, divljinu i želju za kontrolom.

Simon je glas duhovnosti i unutarnje istine.

Piggy, često ismijavan, simbol je znanja i ranjivosti.

Simbolika Gospodara muha.

Njihove dinamike nisu rezervirane samo za fikciju. Njih vidimo svaki dan:

• Na društvenim mrežama gdje se borimo između autentičnosti i želje da budemo prihvaćeni.

• U politici, gdje Ralfova logika često pada pod jačinom Jackove buke.

• U školama, uredima, prijateljstvima.

Svi mi nosimo te glasove u sebi. I pitanje nije tko će pobijediti – već kojeg odlučimo slušati.

Odrazi stvarnog svijeta.

Roman nevjerojatno točno preslikava stvarne povijesne trenutke. Kao društvo često vjerujemo da su naši sustavi snažni i neuništivi. Ali 20. stoljeće nas je naučilo svojim nacizmom, komunizmom, fašizmom, genocidima – da su ti sustavi zapravo vrlo krhki.

Da se civilizacija, kada padne maska reda, može vrlo brzo urušiti.

Dovoljna je jedna kriza, jedan vođa, jedan strah. I sve ono što smo smatrali "nemogućim", odjednom postaje stvarnost.

Gospodar muha nije samo lektira.

Nije ni samo još jedna knjiga o dječacima na pustom otoku.

Gospodar muha je upozorenje.

U svijetu koji je sve više podložan polarizaciji, nepovjerenju i kaosu, ova knjiga postaje aktualnija nego ikad.

U vremenu kada nas sitnice mogu izbaciti iz ravnoteže, a društvene mreže potpiruju najniže instinkte, pitanje je samo:

Koliko smo zapravo daleko od otoka?

Lekcija za kraj.

Na kraju

Neke knjige čekaju svoje vrijeme. Neke knjige čekaju nas. A kada ih konačno pročitamo, one nas promijene.

Gospodar muha je jedna od tih knjiga. Brutalna. Iskrena. Neudobna. Potresna. Ali potrebna.

I možda nas, baš poput Simona, podsjeti na ono najvažnije pitanje:

Što ćemo učiniti sa zvijeri u sebi?

---

Zamisli da smo mi ti dječaci s otoka.

Što misliš, kako bismo prošli? Bismo li opstali ili bi se zvijer ipak probudila?

Misliš li da bi naše društvo opstalo na pustom otoku?

• Da, pronašli bismo način.
• Ne, brzo bi zavladao kaos.
• Samo uz jasna pravila i vodstvo.
• Ne znam, no zvuči kao zanimljiv, ali i opasan eksperiment.