Putem autentičnosti

Zaboravljeno dijete.

Bože, čini mi se da sam toga dana skakao do iznemoglosti.

Sjećam se samo nasmijanog lica četverogodišnjeg dječaka. Jednog starog kauča, glasne glazbe u pozadini i susjeda preko puta ulice. Nas dvojica kao nerazdvojni prijatelji. On s gotovo 30 godina na leđima i ja s velike 4 godine.

Napuštanje autentičnosti.

Mislim da sam se tad posljednji put iskreno nasmijao.

Možda je bio i još poneki trenutak, ali to se više nisam smijao ja. Smijao se dječak unutar kojeg sam ostao zarobljen, koji je puno prerano počeo oblačiti kostim odraslih ljudi. Bio je to izuzetno težak kostim, a s godinama kao da je postajao sve teži.

Dječak koji se ogrnuo tim kostimom me više nije zvao na zajedničko igranje niti mi je dopuštao da se smijem. Odjednom je sve postalo vrlo ozbiljno, a moj glas se gubio u sve većim ponorima. U sve većem mraku.

Sjećam se oca, zajedno smo izrađivali drvene klupe. Čak sam imao i svoj mali čekić. Lupali smo po tom drvetu danonoćno.

Udarac koji je odjeknuo.

A onda sam jedne večeri začuo udarac koji je drugačije odjeknuo. Udarac nakon kojega više nisam bio potreban. Ne, bilo je vrijeme da obučem taj kostim odraslih i pokušam se uklopiti. Majka nije ništa govorila, ali znao sam da je ti udarci sve više udaljavaju od mene.

Ne sjećam se niti jednog zagrljaja nakon tog dana, sjećam se samo da sam većinu svog vremena provodio van sigurnosti doma. Bilo mi je to nekako logično, jer nije bio ni dom, a ni siguran. Studen van kuće mi nije smetala, ionako je unutar nje bilo najhladnije.

Dom koji je izgubio toplinu.

Smijeh koji je odzvanjao gdje god se pojavim, zamijenili su neki nepoznati zvukovi. Teški, puni mržnje i odbačene odgovornosti. Prihvatio sam ih i zbunjeno nastavio dalje.

Te večeri, dok sam pospremao svoj mali čekić, osjetio sam težinu na grudima. Kao da sam ga zakopavao, zajedno s onim dijelom sebe koji je volio stvarati, igrati se, biti slobodan. Nisam ga odložio – sakrio sam ga, negdje duboko, jer nisam htio da mi ga svijet ukrade. I skokovi su prestali. Samo bih ponekad, kad bih prolazio pokraj kauča, prstima prešao po staroj tkanini i osjetio kako pod jagodicama prolazi prašina uspomena.

Dugo nakon toga nisam skočio.

Oslobađanje potisnutih emocija.

Sve do jednog dana kada je teret odgovornosti postao pretežak. Kada me povukao duboko, u blato. U ustajalu kaljužu koja je uprljala toliko lijepih stvari u mom životu. Kostim mi je odjednom postao tijesan i morao sam ga skinuti.

Putovanje prema autentičnosti.

Morao sam krenuti prema vratima, otvoriti ih pa što bude.  A jednom kad sam ih otvorio, pred njima me dočekao muškarac u svojim kasnim dvadesetima. S malim čekićem u ruci i raširenih ruku. Otkrio sam kasnije još puno zanimljivih stvari koje je godinama skupljao, tražeći mene.

Brojne knjige, nevjerojatne priče, iskustva koja će doživotno pamtiti i onaj jedan podsjetnik da mraku jednom mora doći kraj. Vidio sam mu strah u očima, kao da se dvoumi treba li mi pružiti ruku. U strahu od svijeta koji ne prihvaća pomirenje s nama koji smo u mraku.

A onda kao da je sam sebi potvrdno kimnuo pa mi ispružio ruku.

Spreman?, upitao me, prije nego smo iz sve snage skočili u blatnjavu lokvu.

Pitao sam kasnije tog muškarca zašto me je ostavio prije svih onih godina.

Samo je nijemo zaplakao i ispričao mi se. Rekao da je cijelo vrijeme tražio put do mene, ali nikako nije nalazio onaj pravi. Sve dok nije shvatio da sluša upute drugih ljudi. Da se vodio njihovim strahovima, a ne svojim željama.

Prihvaćanje samoga sebe.

I tek kada je prihvatio sebe i postao miran i spokojan sa samim sobom – vrata moje sobe su se otvorila.

Zagrlio me i snažno privukao uz svoja prsa.

Osjetio sam kako teret nestaje, a smijeh navire. Mirisao je na prašinu i zelene travnjake. Na davno izgubljeno djetinjstvo. Držao me dugo pa onda tiho, kroz suze izgovorio – oprosti.

I sada hodamo svijetom zajedno, ruku pod ruku, skačemo po lokvama ovoga svijeta i širimo njime zvuk zajedničkog smijeha.

Nikada me život neće prestati očaravati svojom ljepotom.

Sada ponovno živimo. Sada prihvaćamo jedan drugoga.

Bože, čini mi se da ćemo sada skakati do iznemoglosti.