Autentičnost u odnosima.
A što kada izgubimo - sebe?
Teško je kada čovjek izgubi sebe. Kada skrene s vlastitog puta i počne lutati po tuđim stazama, tražeći svoju. Kada počne tražiti sebe u drugim ljudima. Jednu osobu među mnogima. Samoga sebe u drugima.
No, odnosi nisu mjesta gdje se krije izgubljeni ja. Odnos je samo ogledalo i reflektirat će nam sve ono čemu dopuštamo da svjetlo dodirne. Varljivo je to ogledalo, daje pristup samo onome na površini, a duboko iznutra – vrijedno i polako nagriza.
Kaže Balašević: „Ništa lakše nego sebe slagati...“
Morao bih se složiti. Ironično, ali ako smo brutalno iskreni u razgovoru s nama samima, shvatit ćemo koliko si lažemo. Koliko smo se oblikovali, da bismo se uklopili. Da bismo hodali tuđim stazama, u potrazi za vlastitom.
Baš kao u priči o osobi N.
Osobi koja je bila samo Netko.
Izgubljen u svijetu površnosti.
Prvo su ga oblikovali oni koji su ga donijeli na svijet. Obitelj. Njihove ruke su prve oblikovale njegovu sliku o sebi. Njihovi pogledi su donosili prve presude što smije, a što ne. Njegov glas je bio previše, njegove emocije preglasne, a njegova nježnost nepoželjna. I tako je naučio skrivati dijelove sebe. I tako su nastali obrisi prve maske.
Prva maska. Pa druga. Pa treća. Pa...
Nisu ni primjetili kako se vremenom pretvorio u nekoga koga jedva prepoznaju. Dok su ga oni promatrali sa strane, uvjereni da ne osjeća ništa, drugi su u njemu vidjeli sve. Dok su mu oni predbacivali hladnoću, drugi su u njemu nalazili toplinu kakvu nikad prije nisu osjetili.
A on? On je znao da su obje strane u pravu.
Znao je točno kada je vrijeme za koju masku. Znao je kako se prilagoditi svakome. Znao je kako se prilagoditi, da ne bude odbačen. Znao je kako biti tu za druge. Znao je kako biti Netko. Samo nije znao kako biti – Netko Svoj.
Sjetio se razgovora s terapeutkinjom, koja mu je rekla:
„Ti imaš toliko toga lijepoga za dati, ali nije stvar u tome da sve to daješ bilo kome. Na kraju dana, tebi ostaju mrvice.“
Nije još shvaćao recipročnost odnosa i kako je ljubav jedna jako čudna pojava. Ona se dijeljenjem zapravo umnožava. No, ne prihvaća maske i mutne vode. Samo s bistrih izvora teče prava ljubav. Ljubav koja njeguje zdravu privrženost i stvara autentičnost.
Godinama je igrao razne uloge, misleći da su odnosi mjesto na kojem treba samo davati. Na kojem mora pružiti sve, uvijek biti oslonac. Uvijek biti onaj koji razumije. I bio je. Bio je rame za plakanje, bio je savršeni slušatelj, onaj koji daje najbolje dijelove sebe.
A zauzvrat? Pa dobivao je isto samo uloge, nikada onu pravu stvar. Jer, znate, ni on nije zapravo davao najbolje dijelove sebe, iako je mislio da to radi. Njih je čuvao negdje duboko. Davao je samo ono što je znao da će druge zadržati, a izvor s kojeg je uzimao presušivao je sve brže.
I onda mu je jedne večeri, nakon godina poznanstva, prijateljica izgovorila ove riječi:
„Znaš, toliko smo bliski, a ja o tebi znam tek nekoliko stvari.“
Povratak autentičnom sebi.
Tog trena, nešto u njemu se prelomilo. Kao da je netko naglo ugasio svjetlo i ostavio ga u mraku koji je cijelo vrijeme bio tu, samo ga nije htio vidjeti. Ogledala iz svih odnosa odjednom su reflektirali samo gusti oblak tame.
Shvatio je odjednom što su drugi vidjeli u njegovom ogledalu. Osobu koja je prisutna. Ali osobu koju ne vide. Ne, on nikada nije bio viđen.
Ponekad ne shvatimo koliko smo daleko od sebe dok ne ostanemo sami. Trebalo mu je to. Trebalo mu je da ode, da ostavi sve što ga je nekad definiralo. Da ostane potpuno sam u svijetu kojem nije pripadao. Jer tek kad se svijet oko njega utišao, napokon je mogao čuti vlastiti glas. Napokon je mogao biti ranjiv sam sa sobom. Prihvatiti sebe izgubljenog, a onda strpljivo izgraditi autentičnu verziju sebe.
I nije bilo ugodno. Nije bilo olakšanje. Bio je to susret s prazninom koju je godinama popunjavao tuđim problemima, očekivanjima i željama. Prvi put u životu, nije bilo nikoga osim njega samog. I prvi put u životu, morao je prihvatiti ono što vidi.
Ono što drugi vide u odnosima s njim.
Ipak, odnosi imaju neobičan način da nas pronađu onog trenutka kad smo spremni. Kada je naučio biti svoj, svijet mu je počeo slati ljude koji su znali biti svoji. Kada je prestao igrati uloge, počeli su se pojavljivati oni pred kojima nije morao glumiti. Bio je opušten i miran sa samim sobom.
I onda se dogodio odnos kakav prije nije mogao ni zamisliti. Odnos u kojem nije morao biti nečij spasitelj, nečiji terapeut, nečiji bijeg.
Odnos u kojem je bilo dovoljno da bude samo – Netko Svoj.